U POSJETI PEKINGU

Pogled na Mutianyu sekciju kineskog zida

“U trenutku uspjeha ne zaboravljaj svoje neuspjehe.”

Prije nekih 10-ak godina roditelji su nam kupili knjigu Blaga kine. Uzivajuci u pregledanju i citanju knjige mastala sam kako cu jednog dana posjetiti ovu ogromnu i predivnu zemlju. Ove godine sam dobila priliku da posjetim njen glavni grad – Peking.

Peking je grad koji se uglavnom svake zime pojavi u vijestima kao najzagadjeniji grad na svijetu. To je grad koji broji vise od nevjerovatnih 21 milion stanovnika. Ali, Peking je i prestonica bivseg kineskog carstva, smjesten u neposrednoj blizini velikog zida, grad zelenila, parkova i jezera. Grad bogate i duge kulture, historije i arhitekture koji me je u samo dva dana osvojio.

Prosle sedmice sam uzela slobodne dane i pridruzila se F. na letu za ovaj jedinstveni grad. Obzirom da preko njega mogu uzeti karte sa popustom, da bosancima ne treba viza i da sam imala besplatan smjestaj u hotelu sa 5* nije mi dugo trebalo da se odlucim. Uzela sam ID 90 kartu i pouzdala se u srecu da cu upasti na let. I upala sam! 😊

Mutianyu sekcija kineskog zida

Nakon slijetanja, popunila sam arrival card, skenirala pasos i dala otiske prstiju na posebnoj masini. Potom sam prosla kroz skener temperature koji najvjerovatnije sluzi kao mjera predostroznosti da se sprijeci unos virusa i bolesti jer u slucaju visoke temperature vjerovatno bih isla u karantenu. Sa popunjenom arrival card i potvrdom da sam dala otiske odlazim na salter imigracije gdje ponovo dajem otiske i gdje mi udaraju pecat. Nakon imigracije pronalazim F. i hvatamo voz do traka za prtljagu i odatle sjedamo na autobus do hotela Hilton u blizini aerodroma.

Nakon kratke pauze u hotelu krecemo sa jos jednom djevojkom iz Brazila da posjetimo Kineski zid. Uzimamo sharing taxi (600 juana, oko 150 BAM) iz hotela i nakon 45 minuta stizemo ispred Mutianyu dijela. Tu uzimamo set karata za ski lift, tobogan i autobus koji je kostao 190 kineskih juana (oko 50 BAM) po osobi. Autobusom se vozimo do ski lifta koji nas dalje odvodi pravo na sredinu zida.

Ko ce prije do vrha?!

Mutianyu sekcija je prvi put izgradjena davne 550 godine, do danas je obnovljena nekoliko puta i njena duzina trenutno iznosi 5.4 km. Pejzazi koji se prostiru oko zida oduzimaju dah i zelena sumovita brda se prostiru dokle god pogled seze. Takodjer, ovu sekciju u prosjeku posjecuje nesto manje turista sto je cini privlacnijom jer su guzve manje i povremeno cete ostat sami i imat cete priliku da napravite lijepe fotografije. Stepenice na pojedinim dijelovima zida su dosta strme i prepune stonoga zato morate biti pazljivi i nositi udobnu sportsku obucu. Nakon skoro 3 h divljenja ovom cudu ljudskih ruku i setnje po zidu krenuli smo nazad i lagano smo se spustili toboganom do autobuske stanice.

Naredni dan F. je odletio za Japan, a ja sam isplanirala da posjetim Zabranjeni grad i da se susretnem sa drugaricom sa kojom sam radila na kruzeru. Ono sto je potrebno da znate jeste da je u Kini blokiran Google, Instagram i What’s Up i zato je potrebno da instalirate VPN. Aplikacija slicna Uberu se zove DiDi i definitivno je preporucujem jer je pravo jeftina i ne morate gubiti vrijeme pokusavajuci objasniti gdje trebate ici jer velika vecina Kineza ne govori engleski jezik. Pored DiDi koristila sam i metro i iako djeluje komplikovano jer ima barem 15 razlicitih linija ako znate gdje idete vrlo je jednostavno da se snadjete.

Imperijalni vrt, Zabranjeni grad

Ja sam isprintala mapu metroa i sa aerodroma sam presla na Airport Express liniju gdje sam kupila transport kartu koju dopunjavate (100 juana od kojih 20 uzimaju kao depozit). Izasla sam na stanici Sanyunqiao i presla na liniju broj 10 do stanice Guomao gdje sam ponovo presla na liniju 1 i konacno izasla na stanici Tian’anmen East Station. Sa ove stanice pratite oznake koje ce vas odvesti do Tian’anmen trga i Zabranjenog grada (Palace Museum).

Poznanik koji radi i zivi u Pekingu mi je savjetovao da kupim ulaznice za Zabranjeni grad online i sreca da sam ga poslusala jer je bas bila ogromna guzva. Ulaznica je kostala 16 dolara, i potrebno je da uploadujete sliku pasosa koji ce vam ustvari i posluziti kao ulaznica na dan posjete.

Na ulazu u Zabranjeni grad

Zabranjeni grad se nalazi u samom centru Pekinga i njegova izgradnja je pocela pocetkom 15. vijeka. Naziv Zabranjeni je dobio jer su u njega mogli uci samo clanovi carske porodice i njihove sluge. Danas ovaj kompleks od 9,000 soba sluzi kao Muzej i otvoren je za turiste. Meni licno najljepsi dio jeste Imperijalni vrt i staze za setnju sa strane. Topla preporuka je da pogledate film Posljednji kineski car iz 1987. godine da biste bolje razumjeli znacaj ove Palace.

Nakon izlaska iz Zabranjenog penjem se na park brdo Jingshan. Ulaznica je kostala 2 juana i u parku je bilo mnogo starijih kineza koji su vjezbali thai-chi, plesali, citali, setali i odmarali u hladovini. Na vrhu parka je smjesten paviljon i vidikovac sa kojeg se pruza pogled na Peking i na zidine Zabranjenog grada. Nazalost, slike nisu bile nesto dobre ni uspjesne jer je sunce bilo visoko, pa je svjetlost bila losa. Nakon kratke pauze sisla sam nazad na ulicu, pozvala DiDi i krenula da se nadjem sa poznanicom sa broda koja zivi i radi u Shangaju.

Staze oko Zabranjenog grada

Prije polaska poslala sam joj poruku i ona mi je javila da ide na poslovni put u Peking i dogovorile smo se da se nadjemo taj dan oko 5 h popodne u njenom hotelu. Medjutim, oko 2 h mi je poslala poruku da moze izaci ranije sa posla, pa sam pozvala DiDi i krenula. 25 minuta voznje je kostalo oko 7 BAM i voznja je prosla bez ikakvih problema. Vozac naravno nije pricao engleski, ali auto je bilo sasvim pristojno.

Pogled sa Jingshan brda na Zabranjeni grad

Cim smo se nasle, krenule smo prema njenoj sobi da se osvjezimo, medjutim tada nam je zastitar zablokirao put. Naravno, ni on nije govorio engleski pa nisam razumjela u cemu je tacno problem. Krenule smo na drugu stranu, a on je ponovo stao ispred nas. Trci vamo, trci tamo, nekako smo uspjele doci do lifta i pobjeci u njenu sobu, ali ne zadugo. Minutu poslije opet nam je kucao na vrata, ovaj put sa iPad-om i aplikacijom za prevod. Naime, htjeli su da se prijavim na recepciji kao gosca hotela. Onda smo mi njemu odgovorile na engleskom da idemo za par minuta i da nema potrebe za tim. Nakon 10 minuta opet su nam kucali i slusale smo novi prevod za kineskog na engleski “vasa gosca je u sobi vec 10 minuta“. Citava situacija je ustvari bila smijesna i tada smo odlucile da polako krenemo prije nego nam jos policiju dovedu.

Ovaj put je ona pozvala DiDi i na njen prijedlog krenule smo prema umjetnickoj zoni Beijinga zvanoj Art 798. Tu smo prvo jele, ispricale se, odmorile, posjetile neke besplatne izlozbe i razgledale okolinu.

Oko 7 h uvecer smo odlucile da odemo do jezera Shichahai i posjetimo obliznje Hutonge. Hutongi su tradicionalne kineske cetvrti koje se odlikuju dugim uskim ulicama i tradicionalnom arhitekturom stambenih objekata. U pravougaonim kucama sredisnje mjesto zauzima vrt “Siheyuan”, a okolo se nalaze prostorije, dok su kuhinja i kupatilo zajednicki. Svaki hutong nosi neku svoju pricu i napravljeni su u skladu sa Feng Shuiem.

Sad znam od koga je sarajevski Secret Garden pokupio ideju 🙂

Ono sto mi se svidjelo jeste da je oko jezera uvecer bilo i mladih i starih. Svi su igrali neke igre, plesali, pjevali i druzili se sto me je pozitivno iznenadilo jer su recimo u metrou svi buljili u telefone. Takodjer, stekla sam utisak da su Kinezi dosta hladni i distancirani, iako nisam bila dovoljno dugo tamo da bih potvrdila taj prvi utisak. Ali, sasvim sigurno njihov engleski je veoma los i obavezno instalirajte prevodice. Ako mozete instalirajte i WeChat koji je tamo veoma popularan i ne sluzi samo za dopisivanje, vec i kao socijalna mreza i nacin placanja.

Shichahai jezero

Konacno, nakon 30 hiljada koraka u 10h uvecer smo se rastale i ja sam se metroom vratila do aerodroma. Ali, imala sam neki osjecaj da je sve ispalo previse savrseno i da ce nesto da krene naopako. 🙂

Jos uvijek na listi Xi’an i Terakota vojska

Na letu za Abu Dhabi nije bilo mjesta, a let je bio prebukiran i naredna dva dana tako da je postojala velika sansa da necu moci upasti ni na naredni let. Nije mi ostalo nista drugo nego da prespavam to vece na aerodromu, potrazim najjeftiniju kartu za UAE, uz nadu da cu stici na vrijeme na posao. U 2h ujutro sam trazila kartu preko Expedia sajta i uspjela sam pronaci jeftiniju opciju ujutro u 10 h sa China Eastern Airlines i presjedanjem u Qingdau (koji mi je iz zraka izgledao kao Rio). Moj let nazad se pretvorio u neocekivanu avanturu jer sam morala prespavati na aerodromu, sacekati metro u 6h ujutro da me preveze na drugi terminal, ponovo se cekirati na aerodromu gdje i sluzbena lica slabo govore engleski, proci uzasnu imigraciju i sigurnosne provjere. Dodatni problem je bilo to sto mi je atuo ostalo parkirano u Abu Dhabiju, a ja sam trebala sletjeti u Dubai. Ipak, kao i na kraju svake sjajne avanture sjecamo se uglavnom lijepih stvari, a iz ruznih nesto novo naucimo.

Do ponovnog vidjenja 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s